Ramiz Hadžibegović – Dert, strasni vrisak duše

 

Ramiz Hadžibegović

Dert, strasni vrisak duše

 

U prijatnoj uspomeni ostalo mi je očevo druženje sa Hidajetom Fetahovićam. Kao komšije, često su se posećivali, a u periodu od proleća do jeseni, kada je vreme dozvoljavalo, sastajali su se, na jednom brežuljku iznad reke, pored naše kuće, u centru Rožaja. Uz piće i mezetluk, uvek su imali zanimljive priče, znali su da otpevaju dobru sevdalinku, onako tiho meraklijski u sebi i za sebe, za svoju dušu. Pošto se znalo za taj njihov običaj, često su imali goste.

Hidajet je bio lep čovek, gospodin, boem u najlepšem smislu te reči. Uživao je u društvu, ali  i društvo sa njim. Kao i moj otac, živeo je za sevdah i merak. Poštovao je Kseniju Cicvarić, koju je lično poznavao, njene interpretacije. Od njega sam prvi put čuo za  dert.

Bilo je to vreme kada se živelo u skladu sa  proverenim duhovnim, materijalnim i tradicionalnim balkanskim  vrednostima. Život je bio utkan u navike, potrebe ritualne svakodnevice, u kojima su ljudi, izvesno je, bili srećni, ispunjeni, realizovani..

Sećam se: od proleća do jeseni, na mnogim kućama u Rožajama, koje su posedovale radio, a kasnije i gramofon, bili su širom otvoreni prozori. Posebno u vreme vikenda.

Kada bi se pojavila željena pesma ili voljeni pevač, pojačavan je ton radio predajnika do maksimuma. Tipična arhetipska zabava i manifestacija kolektivnog transa,  radosti i života.

Uglavnom se slušala narodna muzika. Dominirale su sevdalinke ali i pesme iz Srbije, Makedonije. Najpopularniji su bili Safet Isović, Zaim Imamović, Himzo Polovina, Nada Mamula, Ksenija Cicvarić, Lepa Lukić, Aleksandar Sarijevski, Vaska Ilijeva..

U to vreme, u Rožajama su često gostovali najkvalitetniji interpretatori narodne muzike sa prostora Jugoslavije.

Nakon jednog koncerta, kao gimnazijalac, imao sam čast da, u prostoru garderobe, Centra za kulturu, upoznam i napravim intervju sa Zaimom Imamovićem. U tom razgovoru, Zaim je, sećam se, sevdah okarakterisao kao “pesmu uspomena, ljubavi, života i najlepših ljudskih osećanja”.

Na prostoru  Balkana, kafana je  prestižna instuitucija. Pesnik Brana Petrović smatra da je ona, pored doma i posla, treći čovekov dom.

Kafana je nezamenljivo, nezaobilazno, neprocenjivo, neodoljivo i nikad prevaziđeno mesto za provod, slavlje i razbibrigu, za pevanje, plakanje, za sastanke i rastanke, polemike i pridike. U njoj najviše borave slikari, dokoličari, boemi, pesnici, muzičari, skitnice.. Tu se rađaju velike ideje, vode  prazni razgovori, rasplamsava  radost. U kafanama  ružne devojke postaju lepe, mnogi  pronalaze utehu, tu se svi vole, ostavlja se poslednja para. To je ambijent i prostor za muziku, opijanje, za dert.

Nažalost, danas je derta  sve manje. O njemu se malo govori, retko piše.

U aktuelnim leksikonima i rečnicima stranih reči i izraza, dert se sa turskog prevodi kao jad, bol, nevolja, muka. U jednom engleskom prevodu, dert se karakteriše kao prelivanje boja.

Kada bih se izjašnjavao, izabrao bih englesko tumačenje, iz mnogo razloga, dok se sa prevodom sa turskog ne bih u mnogo čemu složio.

Kažu da je, na ovim našim prostorima, dertu postojbina Bosna. Ne sporeći tezu, svedok sam mnogih uspomena  na dert u beogradskim, crnogorskim i grčkim kafanama.

Na području Balkana, prepunom emocija, raskošnog kulturnog bogatstva, šarolikosti i univerzalnih vrednostii, dert je, u svojim manifestacijama, mnogo kompleksiniji fenomen od lingvističkog poimanja i prevoda kakvi nam se nude.

U najkraćem, dert je veselje i radost duše, a kako će ga ko zvati, prevoditi, tumačiti, najmanje je važno. Možda mu najbolje priliči naziv pozitivna katarza. To je logika duše i srca, a ne svesti i razuma. Dert je stanje kada snažno otvaramo dušu, jer je u njoj sakrivena naša istinska lepota, naš žar, vatra i savršenstvo. “Lutaj pesmo, kaži dragoj da sam bolan, možda će te draga čuti, pa će meni bolnom doći. Kaži pjesmo da su dani mom životu izbrojani, kad ti srce ljubav prosi i kad oko suzom rosi, uspomenu moju nosi”.

Dert je po sebi i za sebe  institucija koja prevazilazi etničke, religiozne, kulturne, socijalne, običajne, ali i vremenske  razlike. Kao etnološki, sociološki, antropološki, filozofski, kulturološki, etički pojam i fenomen, dert se pozicionira kao manifestacija  ljubavi i lepote života. Dert se može smatrati tradicionalnim nasleđem ovih prostora.

Svojom unutrašnjom poetikom, dert oslikava životnu radost, strast, nostalgiju, uspomenu, setu.. To je erupcija najlepših i najvrednijih emocija, osećanje minule savršene dovršenosti!

Dert je snažna hipersenzibilna  poruka, prijateljima, rođacima, drugovima, kolegama o tome koliko je važno čoveku što se tako oseća i ponaša. Intenzitet tog uzbuđenja  zavisi od lične percepcije vrednovanja ljubavi i vremena u kome se ta emocija desila.

Dert je, duboko rafinirana i uglavnom, spontana euforija, zato je daleko snažnija nego izazvana emocija.

Svako ima svoju prošlost, svoje uspomene, koje imaju onaj značaj kakvim im pridajemo. Generalno, ljudi su nostalgični prema svojoj mladosti, al i svom zavičaju. Dert u tuđini spada među najsnažnije. “Jutros mi je ruža procvetala, ružu gledam pa sam zaplakala, ružo moja mladost sam ti dala svojom sam te suzom zalivala”.

U ambijetu kafane, sa  prijateljima (“svojom rajom”), uz dobru  muziku, zgodnu pevačicu, omiljeno piće,  raspoloženje raste. Popuštaju se kravate, naručuju  pesme.  Konobar je, za svaki slučaj, u blizini. Stvaraju  se uslovi za merak i sevdah. Harmonika se rasteže, violina ide na uvce.

Ljudi se među svojima najbolje osećaju. Oni tada odbace svoje maske, obzire, nelagodnosti, zaborave na komplekse i opreznost. Postaju spontani i svoji: tada počinje njihov dert.

Sa merakom se peva, daje zadnja para muzičarima i konobarima.. Ispija se vino do vrha napunjene i do dna ispijene čaše. Kako vreme odmiče, merak i sevdah se transformišu u stanje derta, počinje igra na stolovima, čaše se lome i vene seku. ”Mehandži, more mehandži, donesi vino rakiju da pijem, da se opijem, dertovi da se razbijem! Devet još ćeri da imam, nijednu Mitki ne davam, jerbo je Mitka bekrija, on pije vino kajmakli, a i rakiju prvenac. Na vino vadi noževi a na rakiju pištolji”..

Osobe u dertu snažno i jasno doživljavaju i osećaju osobe zbog kojih dertuju. U tom raspoloženju, kamen puca, a srce ostaje čitavo. Ko nije voleo, taj nije patio. Kome nije došlo da vrisne i zaplače, uz dobru pesmu, taj nije iskreno voleo ni iskreno patio.

Emocije unose ljudsku toplinu, uznesenost, zamagljujući donekle, neveselu suštinu neminovnost kraja i svekolikog trajanja.

Zašto je  muzika važna u manifestaciji derta?

Inspiracija za dert nikada ne dolazi sama od sebe. Ona jeste u nama, ali je sami ne  možemo pokrenuti. Emocije su uskladištene, usidrene i samo čekaju momenat da “isplove” i da se pokažu..

Kada  pesma pogodi u dušu, aktiviraju se sve zarobljene i svesno potisnute emocije. Manifestacije postaju burne, nepredvidive. “Imal jada ko kad akšam pada, kad mahale fenjere zapale, kad saz bije u pozne jacije, kad tanahni dršću šadrvani. Aman jada kad akšam ovlada, u minute kad bulbuli šute, kad bol sanja sred đulova granja, a dert guši i suze osuši. Usne male kad šapću iz tame. “Slatko gonđe dal još misliš na me”. Draga dragog doziva bez daha: ”Aman luče, mrijem od sevdaha”.

Svako ima svoju pesmu. Jedni uz violinu drugi uz harmoniku., treći uz trubače. Dert traži glasniju sevdalinku, a druge emocije tihu pesmu. Onima kojima je dert danas na duši, najčešće započinju i završavaju sa pesmom “Zajdi zajdi”/ “Moja mladost, goro sestro, nema da se vrati”/.

Dert je u principu urbana varijanta pražnjenja emocija, kao što je sevdah gradska pesma. Koliko je svaki čovek poseban i autentičan, toliko je i svaki dert jedinstven i originalan: pada se u nesvest, seku se vene (film “Skupljači perja), čašćavaju se svi gosti kafane, žene sa štiklama igraju na stolu, neko istovremeno peva i plače (“Dert je kad moj babo peva, plače i uživa”, “Srce mi se u dertu nekako stegne, ko neko da ga je rukom uhvatio”). Pevačici i muzičarima se ispostavljaju različiti, ponekad i nemogući zahtevi: muziciranje na drvetu, banderi, na krovu.. U takvom raspoloženju teško se nalazi mera osećanjima, čime se poništavaju i narušavaju sve kafanske i ostale konvencije, svaki protokol i uobičajeni mir. Sve postaje nadrealno, jer su, tada, svi prisutni u nekom svom dertu, kao u sladostrasnom teatru.

Uglavnom, dijapazon manifestacije derta je veoma širok. U tome ima folkolornih, karakternih, običajnih, i drugih specifičnosti, zavisno gde se dert upražnjava, ali i ingenioznih ideja, punih duha  sa nepredviđenim ishodima.. Što se u tom raspoloženju  može uraditi i prirediti, nikada se ne može doživeti u normalnom slavlju i proslavi. Upravo zato, dert ima sve karakteristike  uzvišene, čarobne, nenadmašne, posebne, uzbuđujuće  manifestacije.

Po svom potencijalu senzualnosti, intenzitetu strasti, dert nadilazi i prevazilazi svaku emociju. To je poseban, neočekivan i izdvojen trenutak u životu pojedinca. On označava prekid, iskakanje iz kontrolisane svakodnevice i, gotovo bez izuzetka, podrazumeva nešto što se ne događa svaki dan.

Kroz euforiju, erupciju, prasak, dert isteruje istinu, svodi račune, slavi, priziva najlepše uspomene.. ”Svirajte cigani samo za mene, ja možda ispijam poslednje čaše, i kad umrem žaliću samo, što neću čuti tambure vaše.. Idem iz krčme u susret zori, zamnom i ciganske tambure kreću, ja živim danas, nema mi sutra, s vinom i pesmom i umret ću”.

U dertu izlivamo sebe, najskrivenija osećanja, savršenstvo, ispunjene i prikrivene želje. “A kako ću derte da sa srca skinem, kad sam dženet viđo, pa  za njime ginem”/A. Šantić: Ali-begov sevdah/

To su izdvojeni  trenuci kada se znamo udaljiti od sebe, od svog oslonca i svoje stvarnosti; sukob sa zaboravom koji nas razara, sa vremenom koje nas čini starijima. To je izliv emocija u mozak i slatka smrt.. ”Ja se zovem  El-Muhamed, iz plemena starih Azra, što za ljubav život gube i umiru kada ljube”

Dert baca u glasnu čežnju, budi najranjivije emocije: “Zemlja me pije.. Noć me pije.. Mesečina me pije.. Ništa me neje, zdrav sam, a bolan. Bolan od samog sebe. Bolan što sam živ”..

U poznijim godinama, ljudi postaju upućeni na sebe, svoju prošlost, na ono što su bili, na svoju emotivnu ostvarenost u mladosti ali i na promašaje. U tim godinama, ljudi postaju rezignirani, svesni pustoši svojih duša, apsurdnosti života. Otuda, kada se nađu  među svojim prijateljima oni kroz dert izražavaju svu svoju turobnost.

Dert je svedočanstvo na dane koji su bili tren a postali večnost, na noć koja je vrednija od života. “Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti – zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!.. Sovršenstvo tvorenija- tajanstvene sile bože – ništa ljepše nit’je kada,  od nje stvorit može”(P.P.Njegoš: Noć skuplja vijeka). U japanskoj literaturi postoji  pesma: “Tri godine mislio je na nju, pet godina čeznuo je za njom, samo mu je jedne noći bila u naručju”.

Dertu se najviše raduju epske i lirske prirode, čiji karakter se kreće od ljubavi do savršenstva. Zato je dert  privilegija, jer mnogi  nemaju emotivni potencijal da budu u takvom raspoloženju.

Samo oni koji su u lepoti otkrili svoj apsolut, koji znaju da uživaju kako treba i kako valja, priređuju dert sebi. “Haj otkako sam sevdah svezo, jošte nisam rahat bio. Haj dertli sam si i suviše, od derta bih suze lio.. Haj ništa slađe nisam pio, od šerbeta najslađega, haj što ga daju usta tvoja, čuj Merimo dušo moja”..

U životu važi pravilo: jednom i nikad više. Osećanje da jedan, ili više trenutaka, vrede više nego ceo život. Zato je u dertu teško razlikovati šta je izraz dertlije a šta glas osobe koja je voljena. Uostalom, to ostaje večna tajna.

Dert je reminiscencija ljubavi, bekrijanja, slatkog nerada, “vazdan novca”. Dert je jednako vredan kao život.

U prirodi je čoveka da poseduje neke želje, koje su, takoreći, beskrajne koje se nikada ne mogu potpuno ispuniti i koje nam donose nemir kada smo u stanju emocionalnog pražnjenja. ”Bajron je prvi pit imao ono što snovi obećavaju, što žene nikad ne daju i što nam život stalno oduzima” /I. Andrić/

Dert najbolje razumeju, osobe zrelog životnog doba sa tradicionalnim životnim vrednostima; hedonisti; oni koji su poklonici lepote i ljubavi; ali i oni koji su više gubili a manje dobijali. ”Šta je život par koraka, malo tuge i meraka, ej.. Neću više da bolujem, neću.. Ja ne mogu bez jarana, vina, žena i kafana, hej.”).

Ponovljeni dert ima prepoznatljiv repertoar misli, reakcija i sećanja.

Dert je utočište od sivila prozaične svakodnevice. To je individulna drama kolektivnog identiteta.

Znam da ne možemo birati vreme u kome ćemo živeti. Naša svakodnevica se odvija u uzbudljivom tempu, sa brzim promenama, bez kvalitetnih životnih sadržaja uz internet i sredstva masovne komunikacije, zatrpani tuđom nesuvislom intimnošću. Malo se druži, raduje, veseli, peva. Bez ljubavi i emocija, bez motiva, smisla i inspiracija.

U takvim okonostima nema mesta za dert! Skoro da je potisnut i zaboravljen.  Nove generacije ionako ne znaju šta je dert.

Dok se pokušavamo boriti protiv kratkog i u svemu oskudnog života, lišeni  zadovoljstava koje smo nekada imali i trenutaka u kojima smo bili srećni, svakodnevica nam ostavlja modrice na telima i dušama. Lutamo i tumaramo umorni od svakodnevnog napora, bez želje  i obaveze da pronađemo svoj smisao, da  se odredimo prema sebi, svom životu i izboru.

Prolaze godine. Jedni žive bivše, drugi sadašnje, najmlađi buduće živote. Neka  svima bude zajedničko, da ponekad budu u stanju punog derta.

 

Tekst je objavljen u časopisu za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore KOMUN@.